Zahvaljujuci Miliji, dodjoh do teksta pjesme Magla padnala. Izvorna pjesma ciji ocaravajuci tekst je volsebno iznio Bistrik bend sa Biljom Krstic… Da li je ovo samo moja euforija?

Magla padnala

Magna padnala v dolina
Od njuma se nisto ne vidi
Samo eden grm zelen
Grm zelen
Pod nji mi sedi trzice
Terzice mlado komsice

Terzice mlado, komsice
Terzice- da mi sasies eleceto
So arsin da go ne meris
So noski da go ne rezes
So igla da go ne bodes
Od oko da go sasijes

Bozano momo ubava
Ce ti sasiem eleceto
Al da mi umesis pogaca
Kroz trepke brasno da sees
So solzi da go zamesis
Na grudi da go razvijes
Sos dusa da go ispeces

Bilja Krstic je nadjacala vec toliko puta (na razlicitim mjestim) slusane poklice sa tribina Stadiona Buducnost. Svi nacisti, nacionalisti, povodljivi, rodoljubivi koji su definciiju patriotizma ucili tokom 90-tih, radoznali i  besposleni ujednili su se sinoc na fudbalskoj utakmici: Buducnost- Hajduk. Zvuci nadmeno, ali bilo ih je zanimljivo gledati sa visine – terase KIC-a u iscekivanju pocetka koncerta. Mom iscudjavanju nikako da dodje kraj, kao i ponavljanju konstatacije ljudi sa kojima sam bila na koncertu- ti zaista nikada nisi bila na fudbalskoj utakmici! Nisam i ne zalim! Od 1998 ne trazim svoje mjesto u masovnim okupljnjima koja nemaju iskljucivo kulturno- umjetnicku sadrzinu (eh, fraze, nisam uspjela da razvijem imunitet u pogledu njih)!

Elem, sinocno okupljanje na terasi KIC-a je donijelo saznanje. Saznanje da sam ipak lose upucena u Balkanske izvorne pjesme. Bilja kaze da je na jendoj britanskoj listi pjesma iz Podgorice (u interpretaciji Bilje i Bistrik benda) usla u Top10. Kaze i da je najljepse na svijetu pjevala Ksenija Cicvaric!

SITNA KNJIGA NA ZALOSNI
Sitna knjiga na zalosni,
Ljubovica dvoru dodje;
Ali-beg je cita, gleda,
Pa je majci na skut mece:
“Vidi, moja, majko mila,
Beg Lakisic sta mi pise,
Da Ajkuna vjerenica,
Ne zove se mojom vise!”
On to rece pri veceri,
Pa se pripe vojnoj kuli,
S civiluka sablju skida,
I kune se Ajki buli:
“Ajko bulo, Ajko duso,
Ja bez tebe ne kabulim,
A sto se mi citav zivot,
Ako tebe ja izgubim!”

pjesma preuzeta sa http://www.zimba.nl/sevdah/sevdalinke1.php

Mozda je hrabro postaviti na netu svoju poeziju. Losi, a sujetni pjesnici pokusavaju da nam oboje kulturno sivilo toliko uporno da od zlatne, crvene i plave boje samo sto ne oslijepimo. Vrte se dosadno isti simboli, pjesvuse isti vrapci, smeta i opjevava se isto sunce. Knjige koje samo rodbini sluze za ponos se objavljuju isuvise lako. Nije vam potreban izdavac, dovoljna je jedna mjesecna plata….

Koliko sam losa, ne znam, ako mi kazete da jesam, bicu sujetna, ali to necu reci

Objavljivanjem pjesma pocinje zivjeti na sasvim drugaciji nacin, ovoj dajem za pravo…

Impotentna kolotecina

Na premisama
Kao prvi put na klizaljkama
Oslanjujuci se na zid
Koji naravno place
I govori da je svijet nastao
Kad je neko otvorio usta
A ja bih nogom u zid!

I iz nokta da potekne krv
Ne bi razumio!

Ni pitanje da li je sjedinjavanje tijela
Samo bijeg
I onda kad zelis da rodis

Ne, ne slusa
Ali ja otvaram usta
Nalazeci
Ne dajuci

Povjeruj!

Otpor je jednako naucen

Vjere ni u
Jednu veliku rijec
Poznat strah
Priznato
Dozivljeno…

Oh, molim Te

Ucini da iz nokta mi potekne krv
Ili mi zabrani poeziju!

Ivana Vojvodic, Innsbruck 2007

Vlatko Stefanovski u Podgorici! Nije iznenadjenje da je gostovao na terasi KIC-a, vec sto se informacija o tome prenosila kao trac, ali gotovo brzinom sirenja tajne. A bilo je ocekivano lijepo, emocije koje ne staju u vrisak, koje ne pokrecu noge, ali nose. Posebno na kraju uz Skolje i Cukni vo drvo!!!!!

Cukni vo drvo

Na Boga kamenja
Ne sme frlale,
Od drugi poveke
Ne sme gresele
So edna nadez
Za troska ljubov
Za malku sreka
Ziveeme

Pesni stihovi
Celi, fermani
Noki nespani
Solzi soleni
So edna nadez
Za troska ljubov
Za malku sreka
Ziveeme

Cukni vo drvo
Vistina e
Nadvor e prolet
Zivi sme
Cukni vo drvo
Cukni tri pati
Zaedno da sme
Jas i ti.

Kako decinja
Vo krevet gusnati
Ne stanuvame
A veke pladne e
Toa e ova
Ova e toa
Toa e toa
Toa e se.

Adrijana me je danas podsjetila na nesto sto sam odavno primijetila- mozda zbog vremenskih i drustvenih prilka, slicne sredine, godina ili prosto cinjenice da se nalazimo u istoj firmi vec 5 godina (sto znaci dijelimo jednu vrstu ludila u kojem provodimo svaki dan najmanje 10 sati) – imamo slican ukus kada je poezija u pitanju…

Posto se radi o veoma iskusnom blogeru- sa istancanim osjecajem ne samo za kvalitet sadrzaja, vec i forme- slijedi moj veoma sazet izbor njenog izbora poezije

Blog svakako vrijedi posjetiti u cjelosti – a po meni posebnu paznju posvetiti sledecim stranicama

Genijalna pjesma Arsena Dedica sa nepravizedjenim recitalom Serbedzije (ni sam sebe prevazici nije mogao) – Mali narodi

Jedna od najboljih pjesama moderne crnogorske poezije – Balsa Brkovic – Soledad

Branko Miljkovic – Uzalud je budim

Miroslav Antic je pjesnik u kojeg sam bila i ostacu literarno zaljubljena. Tu vec ne mogu praviti izbore… Uvijek ga iznova iscitavam, sa nepromijenjenim nivoom emocija i preporucujem sve. Posebno knjige Horoskop, Tako zamisljam nebo, Hodajuci na rukama… A ona se potrudila da omoguci svima koje ova poezija hrani download Mita o ptici.

Tu je i Disova – Mozda spava

I Sobiceva – Znaj, to sam ja

I…

/nostalgija ponovo uzima danak

Sastavila sam te kao pjesmu,
od simbola,
i sada ne znam što značiš.
Jedino što spoznah,
jedino što ljubljah,
bijaše moj napor da te stvorim.

Danas
stojiš preda mnom tuđ i dalek
u meni svršen, u sebi započet
o što sam ono htjela tobom reći?

Tijelo žene, bijeli brežuljci, bedra bijela,
ti si spodobna svijetu u svom činu nuđenja,
Moje tijelo divljeg ratara u tebi kopa
i izbacuje sina iz dubine zemlje.

Bijah osamljen kao tunel. Od mene bježahu ptice
i noć je u mene nadirala svojom moćnom najezdom.
Da bih se nadživio, kovao sam te kao oružje,
Kao strijelu u svom luku, kao kamen u praćki.

Ali dolazi trenutak osvete i ja te ljubim.
Tijelo od kože, od mahovine, od mlijeka čvrsta i lakoma.
Ah, pehari grudi! Ah oči odsutnosti!
Ah, ruže prepona! Ah, glas tvoj spor i tužan.

Tijelo žene moje, ostat će u tvojoj ljupkosti.
Žeđi moja, pomamo moja beskrajna, moj pute neodlučni!
Tamna korita u kojima žeđ vječita traje,
i umor traje, i patnja beskonačna.

Previše se plašim
umrlog lišća,
plašim se livada
kad ih rosa kiti.

Ja idem da zaspim;
ako me ne preneš;
hladno ću ti srce
uz bok ostaviti.

Što je to što zvoni
u daljini?
Ljubav. Vjetar u staklima,
ljubavi moja!

Stavih ti đerdane
s biserjem od zore.
Zašto me ostavljaš
na putu da patim?
Kad pođeš daleko,
moja ptica plače
i vinograd zelen
neće vina dati.

Što je to što zvoni
u daljini?
Ljubav. Vjetar u staklima,
ljubavi moja.

Ti nikada nećeš
znati, sfingo nježna,
da sam te mnogo
volio u duši
u zore oblačne
kada kiša lije,
a s uvele grane
gnijezdo se ruši.

Što je to što zvoni
u daljini?
Ljubav. Vjetar u staklima,
ljubavi moja.

Ima jedna plava ptica u mom srcu koja
želi da izađe
ali sam ja isuviše opasan za nju,
kažem joj, ostani unutra, neću
da te bilo ko
vidi.

ima jedna plava ptica u mom srcu koja
želi da izađe
ali ja je nalivam viskijem i udišem
dim od cigareta
tako da kurve i barmeni
i bakalini
nikad ne saznaju
da je
unutra.

ima jedna plava ptica u mom srcu koja
želi da izađe
ali sam ja isuviše opasan za nju,
kažem joj,
miruj, je l’ hoćeš nešto da
zabrljaš?
hoćeš da zajebeš
stvar?
hoćeš da mi urnišeš prodaju knjiga u
Evropi?

ima jedna plava ptica u mom srcu koja
želi da izađe
ali sam ja pametan čovek, pustim je napolje
samo ponekad noću
kad svi živi spavaju.
kažem joj, znam da si tu,
i zato ne budi
tužna.
onda je vratim nazad,
ali ona pomalo pevuši
unutra, nisam je baš pustio da
umre
i onda tako spavamo
zajedno
sa našim
tajnim paktom
i sve je to dovoljno lepo da
bi čovek mogao
da zaplače, ali ja ne
plačem, a
vi?

bluebird

there’s a bluebird in my heart that
wants to get out
but I’m too tough for him,
I say, stay in there, I’m not going
to let anybody see
you. there’s a bluebird in my heart that
wants to get out
but I pour whiskey on him and inhale
cigarette smoke
and the whores and the bartenders
and the grocery clerks
never know that
he’s
in there
 there’s a bluebird in my heart that
wants to get out
but I’m too tough for him,
I say,
stay down, do you want to mess
me up?
you want to screw up the
works?
you want to blow my book sales in
Europe?

there’s a bluebird in my heart that
wants to get out
but I’m too clever, I only let him out
at night sometimes
when everybody’s asleep.
I say, I know that you’re there,
so don’t be
sad.
then I put him back,
but he’s singing a little
in there, I haven’t quite let him
die
and we sleep together like
that
with our
secret pact
and it’s nice enough to
make a man
weep, but I don’t
weep, do
you?

 slika preuzeta (bez pitanja) odavde

I bje u ono doba . . . dodje poezija da me potrazi.

Ne znam, ne znam odakle je
banula, iz zime ili iz rijeke.
Ne znam ni kako ni kada.
Ne, ne bjehu to glasovi, ne bjehu
rijeci, ni tisina,
ali zvala me iz jedne ulice,
iz krosnje noci,
iznenada, medju ostalima,
medju zestokim ognjevima,
ili dok se vracah sam,
tamo je stajala bez lica
i dodirivala me.

Nisam znao što da kazem, usta mi
nisu znala
nista odrediti,
oci mi bijahu slijepe,
a nešto je udaralo u mojoj dusi,
groznica ili izgubljena krila,
i ostadoh sam
odgonetajuci,
tu opeklinu,
i napisah prvi nejasan redak,
nejasan, bez tijela, cistu
glupost,
cistu mudrost
onoga koji nista ne zna,
i odjednom vidjeh
ocisceno i otvoreno nebo,
planete,
treptave plantaze,
sjenu probusenu,
izbodenu
strijelama, vatru i cvijece,
noc koja uspavljuje, svemir.

I ja najsitnije bice,
pijan od goleme  ozvjezdane
praznine,
na sliku i priliku
tajne,
osjetih se kao cisti dio
bezdana,
otkotrljah se sa zvijezdama,
srce mi se otisnu s vjetrom.

Za radost Boga u nama
pijem.
Za sjaj Njegov u kristalu, vatri, Suncu,
pijem.
Pijem, ne da se opijem,
već da se opijam,
i dno ove čaše
u blaženo bezdno spuštam.